U potrazi za idealnim životnim partnerom

Ovogodišnji 13. Gumbekovi dani započeli su komedijom Na parove razbroj s! engleskoga dramatičara Petera Quiltera, u scenografskoj opremi i režiji Ivan-Gorana Viteza, premijerno izvedenoj 4. prosinca na pozornici Histrionskog doma. U prijevodu i veoma uspjeloj adaptaciji redatelja ta komedija na odličan način pokazuje kako globalistički procesi, stariji od virusa COVID-19, nisu mimoišli ni ljubavni dio ljudskih života, svjetskih i naših, pa bi se mogla zvati i Na parove zbrojte se.

Hrvoje Klobučar (Jadranko) i Ana-Marija Percaić (Vedrana) u priči o odnosu dviju nesigurnih, u ljubavi naivnih osoba / Snimio INES STIPETIĆ

Samoća, strah od emocija i međuljudskih odnosa, neprilagodljivost drugomu, samodovoljnost, robovanje formalizmu... najizrazitije su posljedice koje suvremenoga čovjeka čine još nesigurnijim u suočenju s posljedicama globalizma i njegovim izvedenicama, od kojih su strah i konzumerizam najučinkovitiji. Koji i tamo gdje se njihovi oponenti klone njihova utjecaja ipak ostavljaju traumatične posljedice. Naravno, ako im se ne pristupi na humorističan i komičan način kako to čini Peter Quilter – engleski dramatičar prevođen i igran širom svijeta.

Komedija Na parove razbroj s! u četiri slike na duhovit i groteskan način prikazuje dvoje aktera, ženu i muškarca – glume ih članovi Glumačke družine Histrion; Ana-Marija Percaić i Hrvoje Klobučar – koji svoj život zamišljaju i žele učiniti drukčijim od običaja i uhodanih špranci koje, kako se vidi u njihovu slučaju, nisu uvijek ni najgore rješenje. Karakteri i mentaliteti aktera, odnosno njihova individualnost, samo su jezičac na vagi protiv globalnoga kolektiviteta, koji njihove odnose, ionako emocionalno nesigurne i krhke, usložnjava i čini teško podnošljivima.
U odnosu na nedavnu prošlost danas je još kompliciranije pronaći nekoga s kim ćeš u harmoniji proživjeti zajednički životni vijek. O procesu traženja redatelj I.-G. Vitez u afiši predstave piše: „Pronaći osobu uz koju ćete dočekati starost postao je proces složeniji od nuklearne fuzije. Jer dok uz godine školovanja još eventualno možete shvatiti po kojem se principu lake atomske jezgre spajaju u teže, stabilan spoj dviju ljudskih jedinki nije nešto što podliježe zakonima fizike. Pa se može dogoditi da ćete idealnog životnog partnera tražiti godinama, pa ćete misliti da ste ga našli, pa će ispasti da si ipak niste kompatibilni, pa ćete se ponovno baciti u traženje, pa ćete sniziti kriterije, pa će vam se i opet učiniti da je potraga urodila plodom, no onda će vas neka random pandemija prisiliti da zajedno u malom prostoru provedete više vremena nego što vam oboma baš odgovara, što će vas dovesti do zaključka da to možda ipak nije to... I tako u krug do kraja vremena...“

Znajući da je svaka osoba drukčija, da su iznenađenja uvijek moguća, Quilter je napisao komad čiju tematsku i dramaturšku cjelinu čine četiri različite ljubavne priče u kojima do izražaja dolaze promjenjivi kriteriji i komplicirani razlozi zbog kojih je teško pronaći idealnoga partnera za cijeli život. Nekada je to strah od prvog susreta i braka, nekada neiskustvo, nekada nesnošljivi karakter, nekada materijalna strana, nekada egoizam, nekada ukus, nekada različite seksualne potrebe...

Mnoštvo nijansi muško-ženskih odnosa uočava i njihov potencijal prepoznaje redatelj Vitez, koji se pokazao i kao veoma dobar adaptator originalnoga Quilterova teksta. Osim što se potrudio publici sadržajno približiti probleme ljubavnih parova, on ih je adaptacijom govorno, mentalitetski i karakterno obojio, a kao redatelj potencirao je duhovite situacije i komična rješenja, publici uvelike bliska i prepoznatljiva, koja su u amplitudama varirala dramsko i komično, što je mjestimice prerastalo u groteskno. Sadržaj i poruke, kao i komunikacija koju su glumci uspostavljali s publikom i ironično komentirali, svaku je priču učinio zanimljivom i glumcima poticajnom. Pogotovo kada publici obznane da su i životni partneri.

Prva priča, redateljski i glumački najbolja, bavi se odnosom dviju nesigurnih, u ljubavi naivnih osoba, Vedrane i Jadranka, kojima je ljubav nejasna i nedosegnuta želja. U toj priči i Percaićka i Klobučar ponudili su karakterno zanimljive i precizno glumljene likove velikoga raspona i učinka. Druga priča propituje odnos vlasnika tvrtke Branka i zaposlenice Jane, ona je nezgrapna i muškobanjasta tajnica zaljubljena u vlasnika, a on je beskrupulozni i sirovi homoseksualac. Tajnicu simpatično glumi Klobučar, a vlasnika tvrtke pomalo pretenciozno i karikirano Percaićka. Treća priča mentalitetski je potentna, ali ne i glumački dorađena, na karikiran i groteskan način prezentira kraj veze Svetlane i Miloša – govornika srpskog jezika – koji su došli u Dubrovnik, gdje u ozračju juga pokušavaju razriješili problem rastave. Četvrta priča vjenčanjem i dramaturški zaokružuje četiri ljubavne priče propitujući neurozu mladenaca prije vjenčanja. Valjda i zato što je riječ o manje-više poznatoj tipološkoj špranci ta je priča i najnekreativnija. Možda bi bila bolja da je i u njoj Anu igrao Kolobučar, a Percaićka ženika Tonija.

Razne karaktere i različite likove, koje „ljubav u svijetu današnjice može poprimiti“ na životnom putovanju do starosti, uspješno je kostimirala Elvira Ulip.

Dakle, riječ je o predstavi koja će imati publiku, što je valjda i smisao postojanja sadašnjega hrvatskoga kazališta koje se odreklo svake druge potrebe.